Sretan Uskrs dobri ljudi!
Žarko sam željela jedno nježno, bijelo i romantično jaje za Uskrs.
Aluminijski privjesak pripadao je Sarinoj pranoni, rođenoj na samom početku prošlog stoljeća.
Život joj nije bio nimalo lagan, preživjela je dva svjetska rata
i mirno preminula u 89. godini. Nosila je svoj križ i svoju muku tijekom cijelog svog života.
Pomalo sam tužna jer bih željela živjeti u boljem svijetu. Netko će reći da su problemi
kompleksni i stvari zamršene, no iz moje perspektive sve je vrlo jednostavno.
Kada bi svi ljudi imali iste standarde, i za sebe i za druge, i kada bi izrazi
"oprosti" i "ispričavam se"
češće izlazili iz naših usta, svijet bi bio sasvim bolje mjesto.
Nekako osjećam da je sva ta muka koju danas slavimo bila uzaludna i da ljudi
kroz stoljeća nisu baš ništa naučili.
Možda i nije slučajnost što čitam "Uskrsnuće" Tolstojevo ovih dana.
Iako sam tek na trećini romana i ne znam mu kraja,
jasno je da kroz glavni lik, Nehljudova, on govori o svom vlastitom duhovnom preokretu,
od moralno propale osobe, do preuzimanja odgovornosti i iskrenog kajanja te potrebi da promijeni najprije sebe pa i svijet . . .
Tolstoj se u zrelim godinama priklanja evanđelizmu, sam prevodi Evanđelje i piše "Uskrsnuće"
kako bi sakupio novac za duhoborce i njihov bijeg
pred crkvom u Kanadu.
Zalaže se za ljubav, smatra da svako biće nosi crkvu u sebi i protivnik je ubijanja
i militarizma.
Jedno svoje uvjerenje ipak ne uspijeva provesti - napustiti sasvim materijalna dobra.
Shrvan tom činjenicom godine 1910.,
pred samu svoju smrt, u svojim osamdesetima napušta svoj dom i doslovno
bježi bez cilja kako bi ubrzo umro na jednoj običnoj željezničkoj stanici . . .
Krajnje opasan momak, i dan danas . . . Ruska se crkva i demokratska vlada
još uvijek ograđuju od njega i njegovih utopističkih stavova.
Zar je toliko opasno željeti dobro svijetu?
"Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?"
Mat., gl. VII, 7
(Iz uvoda "Uskrsnuća")
