O nostalgiji za prošlim vremenima prvi sam put čula kao studentica na predavanjima o Thomasu Hardyju. Pretpostavljam da je, u vrijeme kada je pisao i objavio Tessu, godine 1891, osjetio da svijet nikada više neće biti isti, da kreće u nekom sasvim novom smjeru i da se drastično mijenja. Bio je u pravu. Nostalgični su i toliko romantični njegovi opisi prirode u romanu. Iako je prošlo više od 20 godina kako sam knjigu pročitala, još mi u sjećanju živi, onako televizijski, slika farme na kojoj je radila Tessa i prirode oko nje... Opisi koji tako ostaju u sjećanju djelo su najvećih majstora riječi.
Tessa tragično završava, žrtva je predrasuda kojih danas, u moderno vrijeme ima sve manje. Za njima svakako ne osjećam nostalgiju. Moja čežnja za starim ipak je razumna i traži samo ono najbolje...
